Nekada je najljepše raditi na drvima za koja ti nije previše stalo. To jest, nije ti stalo uopće. Štoviše, godinama si mislio da to drvo, negdje u kutu vrta treba baciti preko ograde. Samo zauzima mjesto i smeta. To drvo ne zalijevaš, tek kada mlaz vode slučajno prođe preko njega, i ne gnojiš. Naravno. Gnojivo je skupo i dragocjeno. Rezervirano samo za drvene mezimce posebnog statusa i svijetle budućnosti.
Priča o šljivi: Dudin tata zove na vikendicu za vikend-roštilj. Sve se događa u ljeto 2006. godine. Kaže kako ima namjeru iskopati i baciti par voćaka iz vrta, nekoliko šljiva. Veli..."hoćete si uzet kaj od toga?" Ja onako usput kažem da hoćemo. Sedmi je mjesec i ful je vruće ljeto. Gledam šljive i eventualno mi se sviđa jedna-ova. Sve druge su obične klasične mlade voćke, tanke, neinteresantne. Ova se račva u dva debla i ima dosta izbojaka nisko oko račvišta debala; i to starih i debljih izboja koji izgledaju kao dodatna debalca. Pa kažem, više onako, da ga ne odbijemo, ...ajmo izvadit ovu. Ali vruće je do boli i ne da mi se kopat usred ljeta. Uostalom, i tako će crknut, neću se previše truditi. Uzimam sjekiru i isiječem, doslovno, isiječem šljivin panj iz zemlje, skupa s komadom ilovače. I to prilično blizu deblu, ne pazeći na površinsko korijenje. I psujem cijelo vrijeme sve u 16. Kada je posao bio gotov, bacim to u vrt i idemo ručati. Šljiva, to jest ono što je od nje ostalo, sunča se u vrtu cijelo popodne. Nakon toga, odnesemo šljivu doma i usadimo u posudu u koju se inače sadi vodeno bilje u jezerima, šupljikavu mrežastu posudu. Kako je komadina ilovače velika, druguga supstrata niti ne stane. Dakle, sada imamo plastičnu posudu, hrgu čiste gline-ilovače i jedan panj. Kako se nisam nadao bilo čemu, a nije mi bilo niti stalo, taj panj je vrlo neredovito zalijevan i nikada gnojen. Usprkos svemu, veselo je rastao već te prve polovične sezone koja je startala izštemavanjem sjekirom iz tla.
Slijedeće sezone 2007. nije ništa više brige posvećeno našoj šljivi, na što je ona odgovarala i dalje snažnim, postojanim i sretnim rastom. Ove godine u ljeto, neposredno prije odlaska na more (kraj srpnja) sjetim se da bi mogao promijeniti supstrat šljivi u kutku vrta koja , iako raste prilično dobro, svako malo ima dehidrirane listove jer se komad blata u previše poroznoj posudi, kada i dobije vode dvaput tjedno, ljeti suši u par minuta. I presadim šljivu opet sredinom ljeta. Šljiva pauzira jedno mjesec dana, a onda, opet...sretni listovi i veseo rast. Ah da, za toga presađivanja korijen je opran na vrtu šmrkom ...do gola...sve. Usred ljeta!!!
I, kada se već pitate što se još jednoj šljivi može dogoditi u njenom naoko neinteresantnom životu...dogodi joj se ovo (vidi slike niže):
P.S. Svejedno!!! Ova šljiva jedno je od najzdravijih drva koja sam ikada imao. Snažno raste, zdravo tjera tone i tone novih izboja čitave sezone. Ovaj uvod zanimljiv mi je stoga što me čudi ta fantastična i uporna, tvrdoglava životna snaga.
A što je najbolje, od lošega početnog materijala kojega sam donio doma eto...tek tako... sviđa mi se sve više!!!
Sada su odrezani suvišni panjevi i deblo grubo obrađeno motornom pilom. Čitavu slijedeću sezonu pustiti ću drvo da tjera i napokon, počet ću je redovito prihranjivati. Mislim da će rezultat biti fantastičan. Ranu na deblu imam namjeru ostaviti čitavu sezonu da trune i suši se voljom prirode. Kasnije će biti samo malo dorađena. Konceptualno, napravio sam pilom točno ono što sam i želio. Sliku ovakvog drveta imam u glavi iz neke knjige. Također je bila nekakva stara voćka. Osnova je složena i meni se jako sviđa. Jedva čekam proljeće.
Nevjerojatno kako od ružnih pačića koji leže u blatu u dnu vrta pukne ljubav i otvori se vizija. Odjednom uskrsnu i postanu zanimljivi labudovi. Sada mi je ova šljiva jedno od najinteresantnijih drva za budućnost, i jedva čekam vidjeti zelene listove i cvjetove na njoj dolazećeg proljeća.
Volim našu šljivu. To je jedno fantastično drvo. Hvala Dudin tata na pozivu, roštilju i šljivi. Mislim da je vrijeme da šljiva postane ljubljena i pažena.